REFIK ŠABANADŽOVIĆ

 REFIK ŠABANADŽOVIĆ

Stadion Sveti Nikola, 29. maj 1991, Bari, Italija...            

Kažu da nije bila lijepa utakmica za oko, ali ko te pita. Mi smo dobro stajali u defanzivi, a gore ovi naši Dejo, Robi, Pančev šta urade. Nisu nam puno prilika ni napravili. Mi smo išli na individualne kvalitete, Uzdali smo se u ove ofanzivce. Kontali smo Dejo će predriblati nekog, nešto će izmisliti. Bina će pobjeći. Pančevu samo da gurneš loptu u šesnaesterac, zabiće ga. Miha slobodnjak. Prosinečki će izrolati, šutnuti. Znaš kakav je Žuti bio, može zabiti gol sa 30 metara. Marović je čuvao Vodla, Najdoski Papena, a ja Pelea. Dobro smo mi stajali na terenu. Nismo puno napravili, a Ljupko je onda napravio izmjene. Deju je makô, a ubacio Stošića da pojača trku i defanzivu.

Penali...

Iskren da ti budem, da je mene neko pitao, ja ne bih šutirao. Nema šanse. Vježbali smo mi na treningu penale, ali džaba. Velika je odgovornost. Ljupko je pitao kako se ko osjeća. Robi je rekao ja ću prvi, Pančev je htio posljednji. Uvijek je to volio. Nije lako penal šutirati u tim momentima. Cijeli svijet to gleda. Sad ja nekom kad pričam, to možda djeluje, evo ga pretjeruje, ali brate onaj gol se smanji na penalima. Da je došao red na mene, morao bih, ali ovako da se javim, ne. Mislim da je Dika napravio olakšicu svima nama. Odbrani prvi penal i već ti ulije neku sigurnost.

Olimpik Marselj...

Svjesni smo bili njihovih kvaliteta, a znam da su imali premiju za pobjedu oko 500.000, sad ne znam da li maraka ili čega već u to vrijeme, i u tome je razlika bila drastična, jer smo mi imali mnogo manje. Brate, Abedi Pele, Papen, Vodl. Kad čuješ te igrače, pa to je komplet reprezentacija Francuske, sa Vodlom najboljim igračem Engleske. Piksi najbolji igrač Jugoslavije, a sjedi im na klupi. Zamisli kakva su ekipa. Boli je bio životinja, štoper. Nije ti dobro kad ga vidiš, čovječe. I Karlos Mozer, Brazilac. Brate, da utrneš. Evo sad da ih vidi neko, rekô bi ma bježi ko će protiv ovih igrati?!

Abedi Pele...

On je sam razbio Milan u ranijoj fazi. Paklen igrač. Brz, nisko težište. Najbolji igrač Afrike. Au, kako je bio bezobrazan. Sjećam se jednog kornera, spuc'o me laktom u glavu. Sudija ništa nije ni pokazao, ali dobro nije lako dati nekom karton u finalu. Vidio sam ga prije par godina u Sarajevu na nekoj prijateljskoj utakmici i prepoznao me. Čuvao sam ja i Maradonu i Gulita. Nekako sam imao sreću. Možda ja tada njih nisam dobro čuvao, nemam pojma, ali ništa nisu uradili. Tako i Pele. Kad se sjetim šta je samo radio Milanu, a nama za 120 minuta ništa nije napravio. Govorio mi Ljupko: „Šabane pazi se, ima dobar start nezgodan je.” Ja sam više volio čuvati više igrače, jer nisu toliko okretni i brzi, a ovaj bio niži od mene i lagan. Ne stoji na zemlji. Ja sam gledao utakmice Marselj – Milan i kad sam vidio šta im je čovjek uradio. A kod njih Barezi, Kostakurta, Maldini. Nije mi bilo dobro.

Piksi...

Ja i Dejo se u međuvremenu čuli sa Piksijem i pitali ga hoće li igrati? Molili smo boga da ne igra, a-ha-ha. Bio tad onaj Getels, stari lisac Belgijanac, i nama bilo super da Piksi ne igra, jer, je*i ga, u to vrijeme Piksi igrao top. Piksi kaže da ga je trener nudio da puca penal i da on nije htio. Znam da sam ja na kraju utakmice zamjenio dres sa njim. Vjeruj mi, on kad je ušao sa klupe, najopasniji bio. Ona situacija po lijevoj strani, kad je uradio lažnjak pa zavrnuo, malo je falilo da ga primimo. Mogao nam je doći glave. Vile su nas pronosale. Piksiju je bilo žao što je tad bio u Marselju. On je imao želju da sa Zvezdom uzme titulu. Pa sećam se onda sa Milanom, kad je magla pala. Da nije bilo toga, mi bismo i tada bili prvaci, 100 posto.

Slavlje i bordo odela...

Auuu, došli trubači u svlačionicu. Ja sam imao osjećaj da niko ne zna ni đe je ni šta je. Bilo je unutra toliko ljudi da nisam vjerovao da to može sve da stane. Pilo se i pjevalo. Ludnica. Najviše ko ti je pjevô, to su Dejo i Pančev. Darko je uvijek volio da pjeva, i nije loš bio. Pa moja braća su ušla tada u svlačionicu i slavila. Kako li su oni ušli, boga pitaj? Onda se otišlo u hotel, nastavilo se, nije se spavalo nikako. Ja se sjećam da smo došli na aerodrom u Beograd, bio doček. Ne mogu se sjetiti ko nam je držao govor. Onda se napravio špalir. Od aerodroma do stadiona. Sve ulice su bile zatvorene, a na Marakani oko 40.000–50.000 ljudi. Tražili su tad da bacamo ona bordo odijela u publiku. Robi je svoje progorio, a-ha-ha. Kô sad se sjećam, bio jedan Vesko Vukotić, radio na aerodromu, veliki Zvezdaš, i zamoli me da njemu ostavim odijelo. I jesam stvarno, kad se sve završilo ja mu poklonim. To se jednom doživi i ne mogu ja sad pričat kako je bilo. Nezaboravno.

Karantin i disciplinska za Belodedića...

Mi smo desetak dana ranije otišli u Bari. Bili smo u nekom zamku, bilo je zabačeno. Samo smo jeli i ležali i postalo nam je dosadno. Dejo Savićević i ja smo bili cimeri. Tom zamku gdje smo bili smješteni niko nije mogao da priđe, niti od novinara ni od navijača ni familije. Ponekad smo šetali. To je već bio kraj prvenstva, igrači se zasitili svega i došao je trenutak da svi živimo za tu utakmicu. U jednom trenutku stvarno nam je postalo dosadno, jer su dani bili bukvalno isti. Umrtvili smo se. Jedeš, piješ, spavaš i odradiš trening. Odjednom, dođoše jedan dan Džaja, Cvele i Ljupko i kažu da zbog kršenja discipline vraćaju u Beograd Belodedića. Kao gledao televizor do kasno. I frka se digla tada. Mi smo govorili: „Gdje ćeš njega, najvažniji igrač u odbrani, jeste normalni?” Međutim, oni su to namjerno uradili jer su vidjeli da nas je uhvatilo mrtvilo, pa da nas malo razdrmaju. I vjeruj mi da su uspjeli. Na dan utakmice se osjećala neka tenzija moram priznati. Nekako, znaš protiv koga igraš, a mi dolazimo iz Jugoslavije, realno, Marselj je bio veliki favorit i mogla se osjetiti nervoza. U svlačionici nije bilo straha, jer vidi ovako: mi smo prije toga dobili veliki Bajern. Nemaš šta da izgubiš, takvu utakmicu igraš jednom u karijeri.

Dejo...

Dejo i ja smo bili cimeri u Bariju. Mi smo se znali od malih nogu. Odrasli smo zajedno i mali fudbal igrali zajedno, tako da je nekako bilo logično da budemo i cimeri. Dejo je kralj. Pa mi smo gledali sve utakmice Marselja i pričali o njihovim igračima, analizirali ih, a on samo kaže: „Ma pusti to, ja sam najbolji.” I znate li koliko je to nama pomagalo? Više sebe cijeniš. Ali to je bilo tako, jer je on to stvarno mislio. I on je mogao sve, ali bukvalno. Pazi ovo. Mi u karantinu u Bariju i naš doktor Nešović kaže, ne smije niko da pije koka-kolu. I Dejo kaže: „Meni niko nije u kući ništa branio, e neće ni Nešović.” I onda za ručkom samo Dejo pije kolu. I nije mu niko branio, a-ha-ha.

Turbo Binić...

Znaš kakav je Bina? Lud! Ali pozitivno. Pa ja znam da smo mi tada samo razmišljali o njihovim igračima, a on veze nema. Pola ih ne zna. Pa i kad smo protiv Milana igrali, ista situacija. Mi pričamo o Bareziju, Gulitu, Maldiniju. On se samo zeza, lupa, udara i govori: „Samo mi je gurajte u prostor, sve ću da stignem, ništa ne brinite.” On se nije znao ni bojati nekoga. Bina je bio luđak. On nikog ne benda ni dva posto. Kakav Pele, kakav Papen. Pa znam da je uvijek nosio pištolje sa sobom. Kad sam posljednji put bio u Beogradu s njim na Marakani, rekao sam mu: „Bina, ja se samo tebe bojim ovdje”, a-ha-ha.

Ljupko Petrović, čupavi Valderama i Maradona...

Kod Ljupka je bila najvažnija disciplina, trka i defanziva. Znao je šta posjedujemo u napadu i koliko su opasni ovi gore. Ima jedna priča za Ljupka i mene. Pazi, ja sam bio u Zvezdi i onda odem u vojsku. Igrao sam tamo za sportsku četu, dao sam i neke golove. Nakon toga se vratim u Zvezdu i Švabo Osim me zovne u reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Italiju. Ja prvu utakmicu bio na klupi, razbiju nas Njemci sa 4:1. U drugoj utakmici ja dobio šansu, super odigram. Tad bio onaj čupavi Valderama, ja ga čuvao. I odigrao sam ja to prvenstvo, čuvao Maradonu, dobar bio. I vratim se u Beograd, malo sam ja tad poletio, iskreno. Došao iz reprezentacije, čuvao Maradonu, mislio da sam najbolji. I nisam dobro radio. Dođe mi Ljupko i kaže: „Refik, moraš više raditi.” I sklonio me bio. I ja sam zaista počeo bolje da treniram i vratio me. Kasnije mi je priznao da je to namjerno uradio da me razdrma i spusti na zemlju. To je bio jako bitan faktor. Pusti to, kao ti čuvao Maradonu, igrao Svjetsko prvenstvo. Majstore, svaki trening i svaki detalj je bitan u velikoj ekipi. Ljupko je bio upravu.

Vladimir Cvetković...

Cvele je bio mozak. Alfa i omega, vjeruj mi. Svaki šaraf je on držao. Trebalo je to sve pripremiti. Od novca do putovanja, itd. Veliki je uticaj imao. Pazi, svi igrači su bili zadovoljni. Dobri ugovori, stanovi. Sve što si dogovorio, do posljednjeg centa je isplaćeno. Pazi, evo ja sam imao onu tešku povredu na Grbavici, kad sam bio u komi. Niko tad nije znao da li ću se vratiti fudbalu, a Zvezda mi dala stan i ispoštovala me. Nije to mala stvar, brate.

Falio nam je samo Katanec iz Slovenije...

Brate, kad vidiš taj napad Dejo, Robi, Pančev, Bina. Je*i ga, dobri smo bili pravo. Igrači iz cijele Jugoslavije. Falio nam je samo Katanec iz Slovenije. Ne možeš ti bolju sastaviti ekipu nema šanse. Kažu da je to najbolja ekipa u istoriji Zvezde. Jer, pazi, kad ti dobiješ Bajern, Milan... I naša klupa je bila odlična. Pazi, ja ne znam da li je iko iz te generacije Zvezdino dijete. Dovođeni smo ciljano. Svi. Nije bilo presudno koliko je ko dobar igrač, nego kako će se uklopiti u kolektiv. Morao si biti karakter za Zvezdu. Nije tu bilo samo 11 igrača, nego 20. Mi smo bili simbol jedne Jugoslavije. Pazi, ti imaš Deju koji može predriblati sve. Robi i njegovo rolanje. Imaš Pančeva. Ono što je igrô u Zvezdi, nigdje više nije mogô ponoviti. Čim mu je gurneš u 16 metara, on će je malim prstom udariti, ali će ući u gol. Znao je da se postavi. Ako ne znaš da se postaviš, džaba, brate. To se rodi.

Jugović i četvorka...

Ja sam cijeli život nosio broj četiri. I u Crnoj Gori , a i u Želji. Ja igrao beka u finalu i trebao da nosim broj dva (zbog povrede Duška Radinovića), a Jugović četvorku. Međutim, on tad bio mlad igrač, 19-20 godina, a ja htio da se prodam. Nekako mi srećan broj bio, i ja kažem: „Juga, ja ću uzeti četvorku, hoću da se prodam.” I Juga kaže: „Nije problem, Šabane.” On je maksimalno korektan bio. Strašno dobar momak. Da je trebalo da se bira i odlučuje, Ljupko bi dao njemu. Imao je veliku podršku od Ljupka. On ga je vratio sa pozajmice u Zvezdu, a to je malo ko mogao. Ljupko je njemu bio ono što je meni Ivica Osim u Želji.

Put do finala

Grashopers. Prva utakmica. Prvo poluvrijeme nas, brate, ubili. To je neki njemački stil igre, imali su i jednog Argentinca. Sjećam se i onog Alana Sutera, igra na sredini terena, ljevak. Puna Marakana, a oni nas poveli sa 1:0. I onda ga Bina nekako jedva zabije za 1:1. Otmar Hicfeld im bio trener. Idemo u Cirih na revanš i mogu ti reći da smo se bili prepali, jer su bili dobra ekipa, a imali rezultat u svoju korist. Međutim, dobijemo ih sa 4:1. Darko dao tri ja mislim, a Duško Radinović jedan. Laganije nego što smo očekivali. Mada sam poslije prve utakmice pomislio da ispadamo.

Dinamo Drezden... Na Marakani ih dobili sa 3:0. Ja sam prečku pogodio, sjećam se, sa 30 metara. Još ja nikad nisam bio taj koji šutira.

Glazgov Rendžers. I njih dobijemo sa 3:0 i onda tamo ponovo bilo 1:1. Branio Kaluđerović. Treći golman. Peja ga mi zvali. Iz Barajeva. Mi mu govorili: „Majstore, ne boj se.” On kaže: „Ma ne bojim se.” A sav se trese. Ali prva mu utakmica. Još oni tada cijela reprezentacija Škotske. Top ekipa. Gaf i Mo Džonson.

Bajern Minhen. U Minhenu dobijemo sa 2:1. Pančev i Dejo dali golove. Oni vrhunska ekipa. Efenberg, Volfart. Ali Laudrup. Au, brate. Ja sam ga čuvao. On uzme loptu i tri–četiri igrača na sebe. I onda revanš. Mi povedemo sa 1:0. Onda onaj slobodnjak mrljavi, Diki kroz noge. Onda 1:2 za njih. Mi smo već bili pali psihički, ne znam koliko je bilo ostalo do kraja. Onda ono Siniša po lijevoj strani kad je centrirao i nekako uđe. Nebo se otvorilo, a-ha-ha. Brate, ta atmosfera i ona protiv Milana kad je pala magla... To se ne može opisati. Ljudi su visili na tribinama, u loži, ma haos brate. Nit ti znaš đe udaraš, đe ideš. Navijači čupaju stative, travu. Znaš šta je najviše uticalo na naše samopouzdanje? Džaja je prije utakmice rekao: „Dobićemo ih i u Minhenu i u Beogradu.” Jer ako ti jedan Dragan Džajić to kaže, onda... Pa on je napravio tu ekipu i znao je koliko možemo. Čak, kažu da je Džaja poslije onog drugog gola htio iz lože da skoči u masu. Eto kolika je euforija bila.